Burno razdoblje Napoleonovih ratova početkom 19. stoljeća pretvorilo je otok Vis u veliko gusarsko, krijumčarsko i obavještajno središte, a naposljetku, uspostavom engleske vlasti, i u moćnu utvrdu.
Tako je austrijsku upravu na kratko zamijenila francuska, od 1805. do 1811. godine, a nakon bitke između francuske i engleske flote u kanalu pred viškom lukom 13. ožujka 1811. godine otok su zauzeli Englezi.
Za svoje kratke uprave otokom (1811. – 1815. godine) Englezi su svoje poginule pomorce pokapali na osami poluotoka sv. Jurja.
Pravokutna površina groblja okružena je visokim kamenim zidom.
Kameni stupić s natpisom posvećen palim časnicima i mornarima postavljen je 1911. godine, a spomenik s bazom u obliku trostrane prizme vrh koje je bila kamena vaza podignut je u znak sjećanja na mornare ratnog broda »Victorius« poginule 22. veljače 1812. godine u sukobu s francuskim brodom »Rivoli« blizu Venecije.
Na spomeniku su dvije mramorne ploče s identičnim tekstom na engleskom i talijanskom jeziku.
Prije napuštanja otoka i njegove predaje Austrijancima engleska vojna vlast je 1815. godine uredile groblje i postavila spomen-ploču na sjećanje poginulima za kralja i domovinu.
Za vrijeme drugog svjetskog rata otok Vis ponovo postaje vojna utvrda te je jedini otok kojeg Nijemci nisu osvojili.
Na Visu je boravilo 13.000 partizana i 2000 savezničkih vojnika.
Engleski vojnici pokopavani su na groblju na poluotočiću sv. Jurja.
